U svijetu postoje različiti modeli štednje za siromašne, no nažalost ne i u Hrvatskoj, kaže dr.sc. Predrag Bejaković s Instituta za javne financije.
Ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu često se čuje mišljenje kako siromašni ne mogu štedjeti jer jedva plaćaju tekuće troškove. Jer, ako nemate novca, čime možete upravljati?
Britanski autor Stuart Rutherford često se susreće s navedenim tvrdnjama te navodi: „Siromašni koji stvarno žive od malih primanja i vrlo su siromašni, gotovo nikada ne ostavljaju sa strane neki mali iznos za neočekivane rashode ili za štednju kako bi nešto razmjerno veliko kupili“. Ipak, Rutherford se pita kako mnogi siromašni širom svijeta uspiju upravljati raspoloživih ograničenim sredstvima. Stoga je u posljednjih 20 godina putovao po mnogim zemljama i razgovarao sa siromašnima kako bi stekao uvid na koji način to siromašni čine. Svoje je spoznaje objavio u dvije publikacije The Poor and Their Money (Siromašni i njihov novac) i Portfolios of the Poor (Imovina siromašnih). Također je u Bangladešu osnovao štedionicu koja pozajmljuje siromašnima koji žive u tamošnjem glavnom gradu Dhaki.
Rutherford naglašava kako siromašni kao i oni svi ostali trebaju platiti svakodnevne troškove prehrane i stanovanja, neočekivane troškove zdravstvene zaštite, obrazovanja ili pogreba. Pritom to čine s neredovitim, nepouzdanim i skromnim sredstvima. Neki su ljudi psihološki i praktično dobri u savladavanju poteškoća, dok većina ipak ima ozbiljnih problema. Posve je jasno kako je važnost dobrog upravljanja ograničenim sredstvima posebno naglašena kod siromašnih jer oni najčešće nemaju bogate prijatelje ili rođake koji im mogu pomoći.
Gdje siromašni štede
Kako uglavnom nemaju dovoljno sredstava za značajniju štednju u službenim financijskim institucijama, ako štede, siromašni najčešće te iznose čuvaju u stanu ili kod pouzdanog prijatelja. Pritom je, kako ističe Rutherford, presudno da se othrvaju potrošačkoj groznici koja imože zahvatiti njih ili nekog od članova obitelji.
Najčešći oblik pomoći siromašnim u svijetu su štedne udruge, slične nama dobro poznatim kasama uzajamne pomoći. Članovi uplaćuju malu članarinu, i svaki mjesec razmjerno veliki zajam se odobrava nekolicini članova koji tada u dužem razdoblju vraćaju pozajmljeno bez kamata ili uz malu kamatu, kako bi se raspoloživa sredstva ipak uvećala.
Rutherford ističe kako štedne udruge pod različitim nazivima postoje u mnogim zemljama ili regijama zemalja u razvoju, ali i onih najbogatijih u svijetu. To su hui u Vijetnamu, makgotlas i stokvels u Južnoafričkoj Republici, sou-sous u New Jerseyu i tandas u južnoj Kaliforniji.
Gotovo sve zemlje imaju neki običaj koji je jako skup – u Južnoafričkoj Republici pogreb stoji gotovo 4 do 5 godišnjih plaća siromašnih ljudi, pa postoji neformalna mreža osiguranja za pokrivanje tog troška. U Bangladešu udaja kćeri je izuzetno veliki trošak na koji roditelji moraju biti u potpunosti spremni pa tako ili godinama štede ili se međusobno pomažu s drugim bliskim obiteljima.
Kako (pri)štedjeti za neočekivane događaje
Postoje različiti modeli štednje za siromašne koji su razvijeni širom svijeta. Savjetodavna skupina za pomoć siromašnima (The Consultative Group to Assist the Poor) u svom je istraživanju o financijskim uslugama jasno pokazala kako postoje raznovrsni modaliteti kako se mogu poboljšati financijske usluge za siromašne, ali i na koji način oni sami mogu mnogo učiniti u ublažavanju svojih teškoća.
Ne postoji neki magični štapić kojim bi se uvećala ograničena financijska sredstva siromašnih građana, ali je posve očito kako se i u takvim uvjetima može barem malo prištedjeti za neke velike rashode ili neočekivane događaje.
Među osobama koje rade na slabije plaćenim poslovima i dugotrajno nezaposlenih osobna prezaduženost obično proizlazi iz nepostojanja navike štednje i lošeg upravljanja novcem, odnosno nagomilanih neplaćenih režija i/ili otplate kredita i dugova po kreditnim karticama. Kriza s mnogim otpuštanjima i smanjivanjem naknada u sustava socijalne skrbi dovela je do povećanja te skupine, koji uglavnom čine većinu osoba pogođenih prezaduženošću.
Za siromašne je posebno važno da unaprijede svoja znanja o upravljanju novcem, ne podcjenjuju iznose koje duguju i nažalost ne očekuju neka značajnija povećanja svojih primanja u neposrednoj budućnosti.
Siromaštvo je veliki osobni problem, ali osobna prezaduženost je možda čak i veća teškoća iz koje je jako težak izlaz.
Ovaj članak je nastao uz potporu Hrvatske zaklade za znanost u okviru projekta 6558 Business and Personal Insolvency – the Ways to Overcome Excessive Indebtednes
